Osnovna škola dr. Franje Tuđmana Knin

Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se 15. listopada. U Hrvatskoj se s obilježavanjem počelo 1996. godine pa se tako Hrvatska priključila mnogobrojnim zemljama u kojima je Međunarodni dan bijelog štapa prerastao u Međunarodni dan slijepih kojom se prilikom najšira javnost upoznaje s problematikom slijepih osoba.

Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se svake godine 15. listopada od 1964. godine kada je Lyndon Johnson, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država taj dan proglasio Danom bijelog štapa.

Bijeli štap je prometni zaštitni znak slijepih u sve gušćem prometu, ali i pomagalo koje slijepima omogućuje samostalno kretanje na poznatom terenu.

Da bi štap stvarno bio pomagalo, slijepa osoba mora proći tečaj poduke za samostalno kretanje tijekom kojeg svladava osnove tehnike i vještine korištenja štapa, osnovna prometna pravila i konfiguraciju terena kojim će se samostalno kretati.

Inicijativu za korištenje bijelog štapa, kao zaštitnog znaka slijepih osoba u prometu, dala je gospođica Guilly d’Herbmont, 15. listopada 1930. godine. No, tek nakon drugog svjetskog rata bijeli štap i to kao tzv. dugi bijeli štap, počinje se koristiti kao pomagalo za kretanje slijepih.

Slijepe osobe često su, kažu, tretirane kao građani drugog reda, iako ih je u cijeloj Hrvatskoj ima 5500. U Hrvatskoj postoji i 350 gluhoslijepih osoba koji zbog dvostrukog oštećenja i vida i sluha imaju potrebu za podrškom u komunikaciji i kretanju.

Svakodnevni problemi slijepih gotovo su nezamislivi onima koji vide. Zbog rupa na cesti, svakakvih zapreka, prepunih tržnica i neprilagođenih prilaza državnim institucijama, oni trebaju stalnu pratnju osoba koje vide. Bijeli je štap produžena ruka slijepe osobe, sve ostalo što je izvan dosega toga štapa velika je nepoznanica, ali i opasnost za osobu koja ne vidi.  Sljepoća je uvijek bila i bit će teška invalidnost te je stoga neophodno konstantno pratiti specifične potrebe i probleme slijepih.

Ovoj populaciji upravo moderna tehnologija uvelike olakšava život, ali i nadalje, bez obzira na moderna poboljšanja, postoje specifične potrebe koje se mogu rješavati samo permanentnim radom i pomaganjem svakom pojedincu koji je pogođen ovom vrstom invalidnosti.