Osnovna škola dr. Franje Tuđmana Knin

Istraživanje na školskoj razini: Kako se osjećam u svom razredu?

Škola je odgovorna za osobni i društveni razvoj svojih učenika te ima odgojni, ali ujedno i socijalni zadatak. Škola mora biti odgojno-socijalna zajednica koja svakom svom učeniku pruža mogućnost da uči u pozitivnom ozračju prijateljskih odnosa.

Također, škola može biti  mjesto gdje se javljaju strah i anksioznost koji mogu utjecati na svakodnevni život. Prema istraživanjima, najprisutniji strah koji se javlja kod djece osnovnoškolske dobi je strah od škole.

Tijekom travnja 2024. godine u našoj školi je provedeno istraživanje među učenicima petih razreda. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 32 učenika 5. razreda, od čega 15 dječaka i 17 djevojčica. S obzirom da u petom razredu učenici imaju više predmeta nego u razrednoj nastavi, a s time i puno veći obujam gradiva, cilj istraživanja bio je utvrditi u kojoj mjeri učenici osjećaju neugodne emocije prije ispita i usmenog ispitivanja te u međusobnim odnosima u razredu.

Istraživanje je pokazalo da 84% učenika osjeća pozitivne emocije, negativne osjećaje ima 10% učenika, a 6% učenika osjeća i pozitivne i negativne emocije u svom razredu.

Prema odgovorima koje su dali učenici, može se zaključiti kako se malo manje od polovice učenika brine kada moraju nešto pročitati pred cijelim razredom (37,5%), te kako ih je sram da im se ostali učenici iz razreda ne bi smijali. Prema tome može se zaključiti kako je socijalna anksioznost razvijena kod tih učenika.

Rezultati istraživanja pokazuju da većina učenika, njih 82%, osjeća stres i nervozu prije ispita.

Svi učenici, bez obzira na spol, naveli su kako su nervozni, zabrinuti ili pod stresom. Istraživanje je pokazalo da postoje razlike u ispitnoj anksioznosti s obzirom na spol, 53% učenika ima ispitnu anksioznost, te 82% učenica. Iz istraživanja vidimo da su postotci ispitne anksioznost prilično visoki.

Prema dobivenim rezultatima, za sljedeću školsku godinu planirat će se radionice za djecu  kako bi ih se osnažilo u nošenju sa stresom te predavanja za učitelje i roditelje kako bi prepoznali znakove stresa kod djece i pružili im pravovremenu podršku.

Ivana Šćiran, pedagog

Što učitelji zamjeraju roditeljima svojih učenika!?

Što učitelji zamjeraju roditeljima svojih učenika!? Postoje li pogreške u ponašanju roditelja?

Naravno. Ne možemo samo mi, nastavnici, učitelji, profesori, biti odgovorni za neuspjeh i porazne rezultate djece na raznim testovima. Pokušat ću napisati neke od grešaka, a nadam se da će svima biti jasno da ne mislim da su svi roditelji takvi, niti da ima roditelja koji prave sve navedene greške. Ovo pišem s ciljem da se poboljša komunikacija između roditelja u učitelja. I roditelj trebaju postati svjesni da je odgoj i njihov zadatak, da učitelj žele svakom djetetu najbolje (pa i VAŠEM!). A samo u suradnji, ZAJEDNO, možemo doći do najboljih rezultata za svu djecu.

Naravno da ima i veliki broj odličnih roditelja, koji su svojoj djeci odlični uzor i odgajaju ih za primjer svima, ali dio roditelja radi ove greške, možda se prepoznate, možda ne, ali ovo su najčešći primjeri s kojima se susrećemo u svakodnevnom radu:

• Žele od nas s punim pravom da njihovu djecu naučimo gradivu. Da im pružimo znanje! S druge strane, ne vole čuti da mi od njih očekujemo da svoju djecu nauče lijepom ponašanju i radnim navikama, a to je u najvećoj mjeri njihova odgovornost.
• Ne uče ih samostalnosti. Nude im instrukcije i kad treba (ako rijetko) i kad ne treba. Izgubili su korak s vremenom – ni ne znaju što njihova djeca sve rade, što gledaju i čitaju na internetu.
• Ne postavljaju ograničenja i pravila u korištenju slobodnog vremena – djeca često imaju kompjutore i televizore u svojim sobama, a da roditelji pojma nemaju što djeca gledaju satima.
• Neki roditelji pak previše žele od svoje djece, pa ih forsiraju nekim aktivnostima, koje spadaju u roditeljske ambicije, tako da su djeca nekada bukvalno premorena dok su na nastavi.
• Nemaju vremena (a neki ni naviku) da provjeravaju je li dijete uči dovoljno za sutrašnji dan, ima li test ili možda treba usmeno odgovarati.
• Neki roditelji u školu dolaze JAKO rijetko, baš kad moraju, a nekada ni tada.
• Ako njihovo dijete razbije prozor, plate, a dijete prođe nekažnjeno.
• Nemaju dovoljno kontrole nad večernjim izlascima, pa čak ni kada je sutra radni dan.
• Ne razgovaraju dovoljno sa svojom djecom o lošim pojavama u društvu, lošim modelima u okruženju.
• Pred djecom govore s omalovažavanjem o diplomi, znanju, pa i prosvjetnim radnicima. Slažem se da imaju pravo na takvo mišljenje, ali nemaju svijest da na taj način oblikuju djecu u nepoželjnom smjeru.
• Često se hvale da su najbolji prijatelji svojoj djeci, što je najveća greška – djeca u tim godinama teže za autoritetom i stabilnim osloncem u životu.
• Imaju nerealne zahtjeve – zahtijevaju najbolje ocjene, uspjehe na natjecanjima, čak i kada djeca ne mogu odgovoriti takvim zahtjevima. Strogost te vrste često vodi u otpor prema školi, ili bjesomučno štrebanje i izoliranje od svijeta.
• Imate ogromna očekivanja od nas, a ne shvaćate da mi provodimo samo četvrtinu dana sa vašom djecom. Preostalih 18 sati, ona su vaša i samo vaša odgovornost. Ono što se ne “odradi” kod kuće, mi ne stižemo popraviti i to ni ne očekujte od nas.
• Želite da vašoj djeci pružimo obrazovanje za 21. stoljeće, s kojim će se sutra lako i dobro zaposliti. Napravite takvu atmosferu da na ovim izborima glavna tema predizborne kampanje bude obrazovanje, suradnja sa tržištem rada, i opremljenost škola!!!
• Ako dijete iz škole dođe nezadovoljno, jer mu je bilo dosadno, roditelj ga ne pita “Što tebi nije dosadno?”, već automatski grešku pripisuje nastavnicima i sustavu.
• Ne brinu o tome tko su njihovoj djeci uzori.
• Ne bave se dovoljno svojom djecom, bilo iz nedostatka vremena, zanimanja ili znanja. (Odgovor tipa ‘ni moja majka se nije bavila mnome, ili baba mojom majkom’ može da stoji jedino ako je u životu vašeg djeteta sve isto kao u vašem, ili babinom u tim godinama).

Krivi su i mediji, naravno da su krivi! Ali, ne zato što pišu o lošim primjerima iz prosvjete, nego zato što ih dobri primjeri niti malo ne zanimaju. Ne znam da sam pročitao reportažu napravljenu sa omiljenim učiteljem, nastavnikom, profesorom u školi. Rijetko se mogu naći pojedinačni uspjesi učenika, ali to bude samo kratko spomenuto. A kako se došlo do tih rezultata? O tome ne pišu!

Pa, naravno da nisu i neće!! To ne podiže gledanost. Gledanost se postiže sa starletama, žutilom, crnom kronikom, pljuvanjem po svemu i slično.

O sistemu ne bih! Nismo u ljubavi!!

Tu su neki problemi pa možemo ustanoviti da i prosvjetni radnici i roditelji imaju neispunjena očekivanja od druge strane u procesu školovanja djece.

Ima puno grešaka i učitelja i o tome bi se dalo sastaviti kvalitetan članak, ali tu sam subjektivan pa sad ne bi o tome.

Učenici se tu slabo pitaju. Oni se bave starletama, BigBrotherom, cajkama, facebookom i drugim. Škola im je dosadna, nitko nije objasnio da prioritet škole nije da bude zabavna, već da pruži znanje. Demotivirani su, jer im je jasno da se zaposliti neće, ako nemaju vezu. Ako je imaju, nebitno je kakve će im ocjene biti. U društvu u kome se diploma ne cijeni, nije ni fer da od djece očekujemo da cijene obrazovanje.

Ali, kada već tako stoje stvari, možda bismo makar mogli shvatiti da su nastavnik i roditelj na istoj strani – na strani djeteta. To se u većini zemalja podrazumijeva, što znači da nije nemoguće!

Nadam se da će dosta roditelja i nastavnika ovo pročitati i da ćemo u skoroj budućnosti zajedno doći do istog cilja!!!

Članak preuzet sa stranice: https://www.ucenici.com/sto-ucitelji-zamjeraju-roditeljima-svojih-ucenika/
 

Komunikacija između roditelja i učitelja

Autor: Dora Jelakovic

Kada dijete krene u školu, osim prijateljstava koje gradi s drugom djecom u razredu, ono gradi i jedinstven odnos sa svojim nastavnicima. Toliko koliko je bitan kvalitetan i uspješan odnos između djeteta i nastavnika, jednako je tako bitan odnos između roditelja i nastavnika. Roditelji imaju svoja očekivanja i od svoje djece i od njihovih nastavnika koja ponekada nisu usklađena ili jednostavno ne nailaze na mogućnost uzajamne suradnje i razumijevanja. Način na koji će se odvijati komunikacija između nastavnika i roditelja uvelike će utjecati na sve razine odnosa, a najviše na samo dijete. 

Primjeri pravilne komunikacije između roditelja i nastavnika:

Sagradite prijateljski odnos s nastavnikom tako da otvoreno izrazite svoje zadovoljstvo što se vaše dijete nalazi u njegovom razredu ili na predavanju. Podijelite ciljeve koje ste postavili sa svojim djetetom. Nastavnici cijene proaktivnost.
Povremeno nađite vremena kako biste se zahvalili nastavniku. Npr. „Moja je Klara jučer iznimno uživala na satu prirode i društva učeći i sudjelujući u pokusima o svojstvima vode.“ Nastavnici vole znati da imaju pozitivan učinak na djetetov život i obrazovanje.
Pobrinite se da dijete odlazi na vrijeme na spavanje. Djeca koja su neispavana imaju problema s koncentracijom i sklonija su neprimjerenom ponašanju za vrijeme nastave.
Imajte razumijevanja za nastavnike. Nije uvijek jednostavno balansirati između akademskog, društvenog i emotivnog  okruženja učionice pune djecom te pritom pazeći da roditelji budu sretni i zadovoljni.

Primjeri nepravilne komunikacije između roditelja i nastavnika:

Nemojte diktirati svoja očekivanja i mišljenja stavljajući ih ispred nastavnikovih promatranja i zapažanja. Npr. „Moj Noa već je savladao množenje s dvoznamenkastim brojevima, trebali biste mu davati zahtjevnije zadatke ili ga staviti u napredniju grupu.“.
Nemojte zvati nastavnike kod kuće izvan njihovog radnog vremena osim ako nije u pitanju hitan slučaj ili ozbiljna situacija. Pozivi o upitima koji su točno zadaci zadani za zadaću ili kojeg datuma će se održati sat lektire u vrijeme kada nastavnik više nije u školi niti na svome radom mjestu nisu prikladni i smatraju su zloupotrebom nastavnikovih privatnih podataka.
Nikada nemojte loše govoriti o nastavniku ispred svog djeteta. Iako možda mislite sve najgore o određenom nastavniku, suzdržite se od negativnih komentara. Dijete će dobiti loš dojam o svom nastavniku, projicirati vaš stav prema njemu ili prenijeti drugima što ste izjavili. Sve to uvelike će utjecati na odnos koji dijete stvara s nastavnikom.
Ako imate problema s određenim nastavnikom nikad nemojte prvo ići ravnatelju na razgovor o problemu koji imate već ga probajte prvo riješiti sa samim nastavnikom.

Izvor: http://www.skole.hr/roditelji/odgoj?news_id=12415